05 / Sve počinje od tebe

Ovaj, peti blog post odlučila sam pretvoriti u audio verziju za sve vas koji osjećate da vam je lakše pratiti sadržaj koji pišem u ovom formatu.

Zbog ogromnog poštovanja prema svim podcasterima, još uvijek nisam spremna službeno nazvati ovo podcastom 🙂 Sve u svoje vrijeme. Za sada, ja ću i dalje pisati blog za sve vas koji volite čitati, ali ću se potruditi snimiti ga za sve vas koji ste u žurbi. 

Dragi svi,

subota je, prošlo je 9 sati na večer, a ja imam veliku potrebu napisati ovaj blog post, pa da ostane ovdje za sve koji ga budu trebali, uključujući i mene samu. 

Za početak, želim napomenuti kako sam naslov za ovaj blog post posudila od mojih Lele žena, edukatorica za porod i edukaciju trudnica. S jednom od Lela sam nedavno držala Instagram live gdje smo pričale malo o bitnim stvarima koje se tiču sigurnosti na porodu. Ako već niste, pogledajte live kod mene na profilu. U razgovoru s Jasminom glavni zaključak svega čega smo se dotakle je bio da sve polazi i počinje od nas samih i ne staje samo na temi o kojoj smo mi pričale.

“Sve počinje od tebe” je poziv na odgovornost. 

Mi smo odgajani na način ne govorimo uvijek svoju istinu. Koliko puta ste čuli rečenice “šuti, barem imaš posao”, “bolje ti je da si sretna s ovim stanjem, znaš li koliko ljudi nema ni upola”, “nemoj poduzimati ništa, na kraju je sve dobro prošlo”, “što ti misliš tko si ti”, “nisi ti za to”, “zašto misliš da ćeš baš ti uspjeti”…? Naše društvo konstantno nas uči da se ne treba izboriti za nešto bolje, da se zadovoljavamo minimumom koji smo dobili da ne bismo ostali i bez toga, da nema smisla ništa mijenjati jer se promijeniti neće ili pak, da ne bismo ispali nezahvalni. Nije to nezahvalnost. A ne, ne. Razlikujmo tendenciju za boljim i poboljšanjem od nezahvalnosti. Ako se zauzmemo za sebe i odbijemo trpjeti dalje, zar je to nezahvalnost? Kada bismo malo dublje uronili u razliku između jednog i drugog, rekla bih da je glavna emocija koja ih dijeli — radost.

Radost je onaj osjećaj ili bolje rečeno, stanje, koje i najjednostavniji život, miran, tih, bez puno dekoracija ostavlja osobu koja ga živi zahvalnom. S druge strane, ako ta radost nedostaje u našem životu ili u nekoj situaciji, a pritom možemo imati naizgled sve, tada osjećamo da moramo potražiti nešto bolje, više i krenuti dalje.

Također, radost je stanje ili emocija koju nikako ne smijemo zamijeniti s osjećajem sreće. Sreća je stanje uma i uvijek je uvjetovana. “Bit ću sretna kad” mi se ovo ili ono ostvari, kad budem na drugom mjestu, kad uspijem dobiti posao, kad se osamostalim, kad kupim kuću, kad ću živjeti kako ja hoću… Puno je uvjeta uz koje vežemo osjećaj sreće. No, ne možemo čekati savršen život da bismo bili sretni. Zato volim odvojiti radost od sreće. Radost je u srcu, sreća je u glavi. Ako osjećaš da ti više tvoj život, posao, odnosi ili općenita situacija ne služi, kreni mijenjati. Sve počinje od tebe. 

Jedan od argumenata da “nema smisla ništa mijenjati jer se promijeniti neće” je često vrlo poražavajuća rečenica za društvo u cjelini koju često čujemo upravo od mlađih ljudi. Količina apatije i nezainteresiranosti za boljitak sustava i naša buduća iskustva je dosegnula zabrinjavajuću razinu. Ovdje prvenstveno mislim na borbu nakon što doživimo negativno iskustvo ili se netko prema nama loše ophodi. Zauzimanjem svoje čvrste pozicije i govoreći iz svoje istine borimo se da, ne samo naša iskustva u budućnosti budu bolja, već da bolji svijet ostavimo našoj djeci. Ja sam npr. u potpunosti počela prakticirati tu vrstu borbe tek u svojim tridesetima. Do tada sam trpjela jer sam mislila da nema smisla. Iskreno, sustav, nepravda i tromo društvo počiva na tim temeljima tromosti ljudi koji se ne zauzimaju za sebe. Suprotstaviti se šefu koji ponovno traži da odradite neplaćenu prekovremenu subotu, a vi imate planove s obitelji, napisani dopis udruzi za zaštitu potrošača nakon što ste dobili račun koji ne pripada vama, vraćen nekvalitetan proizvod i zahtijevanje povrata novca, izlazak na izbore, verbalno suprotstavljanje osobi koja je nad vama zauzela bezobraznu retoriku, odbijanje da se pomirite s lošom situacijom…

Čvrsto vjerujem da progovaranjem svoje istine možemo pomaknuti planine. Korak po korak. Ništa se ne će dogoditi preko noći. Naša djeca nas promatraju i duplicirat će našu nemoć i misliti da tako treba biti. Sve počinje od tebe.

Kad razmišljam o strahu od gubitka postojećeg stanja prilikom traženja novog i boljeg, moram vam se u potpunosti otvoriti i reći vam da sam trenutno upravo tu. U toj situaciji. Moja odluka je bila poslovno se osamostaliti u dogledno vrijeme jer osjećam da sam prerasla postojeću situaciju, da mi više ne služi i da je vrijeme za korak dalje. I znate što, moram vam priznati da mi ta odluka nije bila nimalo laka i da još uvijek radim na tome da sa sebe skinem taj odgoj i to površno shvaćanje da je posao savršen ako ti dobro plaća i ako je stabilan. Gulim sa sebe ta zastarjela i ruzinava shvaćanja da treba ostati na poslu dokle god plaća neki “normalan” iznos. Shvaćanja našeg društva vrlo su limitirana kad je u pitanju novac i o tome ću više pričati u narednim tjednima. Naučili smo da je normalan tijek završiti neku školu, imati kakav-takav posao, dići kredit za stan, zadovoljavati se s nekim prosjekom, raditi cijeli život na jednom mjestu jer je “sigurno”, otplaćivati taj kredit do mirovine i tek onda odahnuti. Za mene je to nešto što odbijam prihvatiti kao normalno. Ja mislim da se može više i bolje. Ja sam uvjerena da izlaskom upravo iz te zone komfora, preuzimanjem rizika i odgovornosti nastaje rast. Jer ako ste uvjereni u nešto toliko kao ja u ovo, onda treba krenuti. Nije lako, ali može se. I tu sve počinje od tebe.

Kad se krenemo mijenjati i tražiti bolje, neminovno ćemo u tom procesu susresti ljude u našoj okolini koji će se osjećati vrlo ugroženo zbog te naše promjene jer će najčešće oni osjetiti kako se oni sami ne mijenjaju već ostaju na istom mjestu, a vi idete dalje. Zona komfora je mjesto u kojem nam je svima vrlo ugodno, no ne nudi rast. Ako smo svjesni da sve počinje od nas, onda smo svjesni da mi moramo napraviti prvi korak da bismo se pomaknuli. Obično je stvar koje se najviše bojimo upravo ona koja donosi najveći rast i koja će nam se konstantno vraćati u obliku izazova dok je ne savladamo.

Ja znam da želim jednog dana pogledati iza sebe i biti ponosna i zadovoljna na sve rizike i strahove kojima sam pogledala u oči i svejedno ostala u svojoj istini i krenula. Jer na kraju jedino žalimo za šansama koje nismo iskoristili.

Sve počinje od tebe.

Hvala vam što ste tu.

Petra 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *