04 / Otpuštanje

Hej ekipa!

Razmišljala sam o čemu vam želim pisati i smislila nekoliko tema, ali ni s jednom nisam bila wow, i život mi je servirao zanimljivih par dana pa je najbolje da vam ispričam nešto o tome i kakve su moje misli.

Dakle, cijeli ovaj zadnji tjedan u lipnju sam uzela godišnji odmor da se malo posvetim svojima doma, Sofi, kućanstvu, da odradim neke stvari koje čekaju mjesecima, da se više posvetim svima koji su htjeli probati svoja ulja uživo i da odem na uljne kave, da radim DIY doma, da radim stvari koje volim i da – odmorim. Već prošli tjedan sam primijetila na svom Google kalendaru da se ovaj tjedan „godišnjeg” polako popunjava i da će to zapravo biti tjedan kad ne ću imati ni jedan dan slobodan i da sam si poprilično ispunila raspored. To sam zapravo tipična ja. Radoholičar bez sekunde mira. Moja baka je znala reći da imam crve u guzici (pardon my french!). Cijeloj toj situaciji pridonosi činjenica da imam malo dijete i biznis u poslovno najizazovnijem periodu i trenutno sam u sezoni kad je potrebno povući dodatnu energiju da bih ostvarila rezultate kakve želim. Jasno mi je kao dan da nitko posao ne će napraviti umjesto mene i da je taj san kojeg imam usađen baš meni s nekim razlogom. I to je ono što konstantno ponavljam svom poslovnom timu:”Ti si tu zbog sebe!”.

No, dođu oni neki dani kad si baš sve savršeno posložim da samo uronim u sve što sam htjela, kad sam oslobodila vrijeme za rast i razvoj, kad sam prisutna i spremna da posijem i zalijevam ono što će jednog dana cvasti, a dogodi se život, kaos i toplotni udar. Jebiga (pardon my french, again!). I gledam ja tako ovaj tjedan koji je trebao izgledati drugačije i kojeg si nisam ovako zamišljala. Imam osjećaj da sam pretrčala maraton samo zato jer sam pospremila krevet, zato jer je vani osam tisuća stupnjeva (39 da budemo točniji, a i to je negdje na travi gdje mjere u idealnim uvijetima, vjerujem da je kod nas na asfaltu 45). I onda opet sanjam o kućici na selu gdje ima vjetra i gdje se osjeća svježina iz obližnje šume. Sanjarenje mi nerijetko prekine užurbana trčeća luda Sofi koja je zarobljena u stanu jer opet, vani je toplotni udar. Jadno dijete ne zna gdje bi sa sobom, Peppu Prase smo izvrtile već 100 puta. Izmišljam igre samo da ne trči okolo.

Primjećujem da se nekako ovaj lipanj vuče, a inače je baš plodan za rast. Ljudi su lijeni, lijena sam i ja i jako se teško pokrećem. Koncentracija je nigdje, inspiracije nemam pa tražim knjige i podcaste koji će me malo inspirirati. I eto, taman kad sam otvorila laptop da napišem nešto suvislo, moja Sofi koju sam stavila spavati prije pola sata stoji u krevetiću, a ja je gledam na baby monitoru. Uspjela sam natipkati doslovno nekoliko rečenica i baš me krenulo. Ništa, ostavljaj laptop, idi nunaj malo, pa se vrati. Često sam u takvim situacijama osjećala zarobljenost i rastrganost između nje i stvari koje želim napraviti. Znala bih je uzeti u ruke i vrištati iz nutra jer ne mogu ono što želim. A onda bih osjećala krivicu jer sam to uopće pomislila. Mame, poznato? Ali, svaki puta, nepogrešivo, ona me vrati u divan val stvarnosti, primora me da stanem i na trenutak spustim svoja očekivanja od života. Da se prizemljim. Da se posvetim tom trenutku s njom, zatvorim oči i otpustim.

Otpuštam i dopuštam da se dogode stvari koje nisam planirala. Takvi me trenuci ne će unazaditi niti ću išta propustiti. Oni me pune malim životnim sitnicama koje hrane i onaj drugi dio mene. Emotivan i majčinski. Srž zbog koje i guram tako jako i kad mi se ne da. Jer majčinstvo je za mene poticaj da ustrajem. Da budem primjer jer sam svjesna tko me promatra. Prepuštanje sebe procesu i vjerovanje tom procesu dopušta nam da živimo sretnije. Onda kad hranimo dio sebe u kojem živi ljubav, otvorit ćemo se novim spoznajama, otpustiti ćemo svoje barijere i ogarničenja i otvoriti se novim iskustvima. Živimo u društvu koje „želi sve i želi sada” te smo takve obrasce preuzeli i mi, pa mislimo da je neuspjeh ako ne ostvarimo ciljeve u najkraćem mogućem roku. Život je ko-kreacija između nas i okoline. Život je ono što se događa kad smo prezauzeti onime što želimo da se dogodi, umjesto da smo prisutni onome što se događa sada. Jednostavnost. Ljepota.

Knjiga Oprah Winfrey je za mene ostavila izraziti trag i završava pričom tugujuće majke čiji je odrasli sin preminuo od posljedica duge bolesti koju je Oprah intervjuirala, a koja je podijelila svoj zadnji razgovor sa svojim sinom. Citirat ću taj dio u svom slobodnom prijevodu s engleskog jezika: „Majka se popela u krevet svom sinu. Jedva ga je čula. Njena glava je bila na njegovim prsima. Dok je uzimao zadnji udah prošaputao je ‘Mama, sve je tako jednostavno. Jednostavno je, mama.’ Zatim je zatvorio oči i preminuo. Često dopuštamo da nam život postane jako kompliciran. A u suštini je tako izrazito jednostavan. U narednim danima postavljala sam sama sebi pitanje ‘Kako sama sebi činim stvari kompliciranijima nego što jesu?’ i upravo to pitanje je sljedeća točka na vašem putu. Toliko. Je. Jednostavno. Zamisli što te čeka tik iza ugla. Vidiš li? Ja vidim.

Ako vam je ovaj post koristio, podržite me i podijelite ga na društvenim mrežama.

Do sljedećeg posta, šaljem zagrljaj.

Petra

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *