03 / Hrabrost biti ranjiv

Nakon gubitka voljenog psa, često sam čula kako mnogi ljudi komentiraju kako je upravo taj strah od gubitka i ranjivosti ono što ih sprečava u odluci da nabave psa, a u suštini, taj strah je puno dublji i kompleksniji…

Nakon gubitka voljenog psa, često sam čula kako mnogi ljudi komentiraju kako je upravo taj strah od gubitka i ranjivosti ono što ih sprečava u odluci da nabave psa, a u suštini, taj strah je puno dublji i kompleksniji…

Stigla je naša treća nedjelja druženja.

Za one koji me još ne poznaju, ja sam Petra. Supruga, mama Sofije i do prekjučer, dva psa. Jedan nas je napustio, Nox. Star i umoran. Bilo je vrijeme. Osjećala sam da mu je to zadnji dan i osjećala sam da ću razgovarati s njim zadnji puta. Ležao je u prolazu dvorišta, kao i sve godine prije, ali nezainteresirano. S pogledom u ništa. Nježno sam mu primila glavu s velikom crnom sijedom njuškom u krilo i oprostila se. Nisam puno pričala. Samo sam rekla da smije ići. U redu je. Mi smo dobro i čuva nas Zita. Pogledala sam zadnji puta u njegove duboke oči boje čokolade koje su s vremenom dobile starosnu mrenu plavičasto staklene boje. U njima se još nazirao onaj pogled, zaigran i znatiželjan. Pogled iz kojeg se izlijevala toplina. Dlaka mu je bila svilena i sjajna, kao uvijek. Davno sam čitala sam da psi vole biti na osami kad osjete da je vrijeme da odu. Razmišljala sam da ga pomaknem u vrt, negdje na travu, ali bio je pretežak. 

Taj isti dan smo ga izgubili.

Javila sam svima. Svima koji su ga znali. U 14 godina njegovog života zaista je bio član obitelji. Često sam čula da ljudi govore kako je upravo to razlog zbog kojeg se boje uzeti kućnog ljubimca. Strah od gubitka. U suštini, mislim da je to strah od ranjivosti.

Razmišljajući o tome, zapravo sam shvatila da je u pitanju strah koji, ako ga nismo svjesni, može preuzeti mnoge sfere našeg života. Strah od gubitka može se raširiti u općenitiji strah od proživljavanja iskustava, ljubavi, života. Dokidamo li sebi i zabranjujemo li sebi osjetiti ljubav, radost i iskustva za koja neminovno znamo da dolaze ruku pod ruku s nekom vrstom boli i patnje, na neki način se prepuštamo da nam strah vodi glavnu riječ u životu. Mindset gdje smo zatvoreni za vanjska iskustva, gdje ne počinjemo ništa, gdje smo uglavljeni u svojoj zoni komfora i naučenog, gdje se bojimo započeti neku vezu, gdje se bojimo krenuti iznova, zapravo je mindset koji je fiksan i ne otvara mogućnost rasta. Tamo ne raste ništa. 

Potaknuta tom tezom da je bolje uopće ne krenuti u neko iskustvo zbog straha od ranjivosti i boli koja nas negdje sigurno čeka, malo sam istražila što kažu razni psiholozi i life coaching. Jako mi se svidjela teza Brooke Castillo, koja navodi kako je strah “a mismanaged mind” tj. “um na kojem se nije radilo”. Kada gledamo biološki, strahovi su dokaz da smo ljudi. Oni su u povijesti i u samom nastanku i opstanku vrste bili ključni. No danas je većina naših strahova potaknuta našim mislima i iracionalna je. John C. Maxwell priča o izgubljenim iskustvima, tj. da nismo na gubitku onda kada volimo i proživljavamo gubitak, već smo na gubitku kad svu tu potencijalnu ljubav držimo u sebi bez da je dajemo drugima. On kaže: “Ono što zadržavaš, zapravo gubiš. A ono što misliš da gubiš davajući, zapravo dobivaš.” 

Brene Brown, autorica i znanstvenica na području sociologije je jednom rekla kako ranjivost nije slabost. Ranjivost je najtočniji način mjerenja hrabrosti. U našoj kulturi danas krivo su postavljene stvari. Mnogi gledaju ljude koji se usude i koji zbog toga često budu povrijeđeni i misle: “Ja to ne želim. To nije kako se ja želim osjećati”. No, ne znaju da su upravo takvi najsnažniji i najhrabriji. Jer su se usudili voljeti.

Na kraju, uvijek se zapitam koji je razlog mog straha. Ako je moj razlog da sačuvam sama sebe od boli, neizvjesnosti i vlastite ranjivosti, taj strah mi ne služi. Pomoću toga uspijevam živjeti puno slobodnijim životom. Takav slobodan život znači samo jedno: priznati samima sebi da jesmo nesavršeni, jesmo ranjivi i da se bojimo. No, to ne isključuje da smo jednako tako i hrabri i da želimo pripadati, voljeti i uživati radost.

Usudite se. Ići u nepoznato. Voljeti. Sebe i druge. Jer svi na kraju težimo životu kojeg živimo punim srcem.

P.

There are 2 comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *